Kolumna je izrađena temeljem znanstvene knjige „Sport i nacionalna sigurnost: Terorizam, špijunaža i korupcija u nogometu i ostalim sportovima“, autora prof. dr. sc. Mirka Bilandžića i dr. sc. Luke Leška (nakladnik Despot infinitus)
Sport je jedan od aktualnijih fenomena naše epohe, a neki znanstvenici vole reći da je znanje o sportu zapravo znanje o društvu. Iako inicijalno zamišljen kao siguran, plemenit i lišen politike, vrhunski je sport, uvažavajući sadržaj ove knjige, opravdano promatrati u kontekstu nacionalne (ne)sigurnosti. Da je sport relevantan za nacionalnu sigurnost, potvrđuju i dokumenti najvišega državnog ranga, strategije nacionalne sigurnosti. Unatoč njihovu proširenju, područje sporta ostalo je izvan sustavnoga interesa sigurnosnih studija i provedbene politike nacionalne sigurnosti. Upravo zbog toga postavljena su dva osnovna cilja knjige. Prvi je teorijska analiza povezanosti sporta i nacionalne sigurnosti, potkrijepljena s više od 500 empirijskih primjera diljem svijeta (659 konzultiranih izvora). Drugi cilj podrazumijeva kreiranje provedbenih smjernica za razvoj sigurnosne politike i prakse u svrhu sustavnoga upravljanja učincima sporta na nacionalnu sigurnost. Elaborirana su tri ključna razloga za uključenje sporta u studije sigurnosti generalno i studije terorizma partikularno, u kontekstu povezanosti sporta i nacionalne sigurnosti kroz prizmu analize pozitivnih i negativnih (internih i eksternih) učinaka sporta na relevantne elemente nacionalne sigurnosti. To su: sport i nacionalni identitet (kohezija); sport, međunarodni ugled države i sportska diplomacija; te sport kao meta i instrument sigurnosnih ugroza (terorizam; atentati i otmice; obavještajno djelovanje; navijačko nasilje i ekstremizam; korupcija i organizirani kriminal u sportu).
Nacionalni identitet (kohezija) jedan je od esencijalnih preduvjeta za ostvarenje nacionalne sigurnosti država, a posebno jer su podijeljena društva podložnija vanjskim destabilizacijskim utjecajima. Značajna je uloga sportskih događaja u konstruiranju nacionalnoga identiteta te uloga sportskih ekipa kao instrumenata iskazivanja ponosa i geografske pripadnosti, što potvrđuju mnogi svjetski primjeri. Homogenizirajući potencijal nemaju isključivo ostvarenja velikih rezultata nacionalnih selekcija, nego i samo domaćinstvo popularnih natjecanja. Kao nijedan drugi oblik, sport je omogućio da ga se koristi predstavnikom nacionalnoga identiteta. Uloga sporta u formiranju nacionalnoga identiteta pritom je dvojaka, od postizanja zajedništva do potenciranja društvenih podjela, a oba su činitelja povezana s nacionalnom sigurnošću.
Međunarodni ugled države jedan je od važnijih čimbenika za ostvarenje nacionalne sigurnosti i nacionalnih interesa. Domaćinstvo velikih sportskih manifestacija i ostvarenje sportskih rezultata koristi međunarodnomu brendiranju države, a sportska uspješnost postala je sastavnim čimbenikom međunarodnog indeksa meke moći, zbog čega se vjeruje kako sport utječe na globalnu percepciju zemalja. Iako još uvijek sustavno neprepoznata u mnogim državama, sportska diplomacija podrazumijeva niz formalnih i neformalnih akcija države, diplomatskih misija, sportskih dužnosnika, sportaša i drugih aktera u svrhu implementacije vanjske politike putem sporta. U knjizi su prikazani različiti nacionalni modeli sportske diplomacije u svijetu. Dva temeljna oblika sportske diplomacije uključuju uporabu sportskih postignuća kao instrumenata diplomacije, odnosno uporabu sporta u svrhu komunikacije, pregovora i slanja diplomatskih poruka. Važnost međunarodnoga ugleda države za ostvarenje njezine nacionalne sigurnosti te velik potencijal sporta u jačanju toga ugleda objašnjavaju kauzalan odnos sporta i nacionalne sigurnosti. Knjiga elaborira i potencijal hrvatske sportske diplomacije koji, unatoč izvanserijskim postignućima sportaša, još uvijek nije sustavno i operativno prepoznat.
Teroristički napadi posrednim i neposrednim učincima umnogome su pitanje nacionalne sigurnosti. Unaprijed poznati termini mečeva, masovna okupljanja, velika koncentracija emocija i postizanje publiciteta bez velikoga troška čine sportske događaje pogodnim mekim metama terorističkih napada. Od 1970. do kraja 2017. godine ukupno 61 teroristička organizacija/skupina izvršila je 234 teroristička napada na sportske objekte. Najmanje je 556 osoba ubijeno, a 2490 ozlijeđeno. Terorizam na sportskim objektima prije je bio selektivniji, a danas mu je najčešći cilj masovno ubijanje civila u svrhu širenja kolektivnoga straha. Otkako je drastično povećan budžet osiguranja velikih sportskih događaja, podatci ukazuju na manji broj napada, odnosno učinkovitost u prevenciji terorističkih napada na najvećim sportskim događajima, što je kao posljedicu donijelo promjenu meta napada: mete su manje eksponirani, ali također masovni sportski događaji, posebno u bliskoistočnim zemljama. Unatoč brojnim napadima, terorizam nije uspio značajno omesti održavanje velikih sportskih natjecanja sve do današnjih dana.
Politička, ekonomska, društvena i medijska moć sporta odavno je otvorila vrata obavještajnomu djelovanju. Špijunske metode u sportu sežu od lažnoga predstavljanja u svrhu dolaska do tajnih informacija, nezakonitoga prisluškivanja i snimanja sportskih ekipa, širenja dezinformacija u cilju destabilizacije suparnika, provala u informatičke sustave, vrbovanja sportaša i/ili sportskih djelatnika, tzv. doping špijunaže (manipulacija i zamjena uzoraka krvi i urina) pa sve do špijunskih aktivnosti u procesu kandidatura za velike sportske događaje. Suprotno špijunaži, business intelligence (BI) daje novu dimenziju sportskomu ekosustavu, omogućujući sportskim organizacijama, savezima i klubovima stjecanje komparativne prednosti nad konkurencijom. Osim u zakonskome smislu, prednost BI metoda počiva i na činjenici da omogućuje sustavnu, a ne tek periodičnu podršku sportskomu poslovanju, stoga se pretpostavlja kako će uskoro zauzeti važno mjesto u sportskome ekosustavu. Identificirane su dvije međusobno povezane razine primjenjivosti BI metoda u sportu, u svrhu ostvarenja poslovnih rezultata i u svrhu ostvarenja sportskih rezultata. Optimizam ulijevaju trendovi pojednostavljenja i personalizacije BI alata u današnjem vremenu, pri čemu postaju jednostavnijima za korištenje, primjenjivi i na pametnim telefonima, omogućujući bržu prilagodbu za osobe koje ne dolaze iz nužno informatičkih i srodnih područja.
Navijači su neodvojiv dio sportskoga ekosustava, no društvena anomalija u vidu huliganizma u mnogim je državama prepoznata prijetnjom nacionalnoj sigurnosti. Huligansko nasilje, ukorijenjeno u Engleskoj u 19. stoljeću, prisutno je u mnogim zemljama i današnjih dana, a njegova pojavnost nije nužno povezana s razvijenošću država. U knjizi su izloženi različiti modaliteti navijačkoga huliganstva, u vidu masovnih nasilnih ulazaka navijača na sportski teren, individualnih napada na aktere sportskih događaja, navijačkih incidenata po kontinentima/državama te masovnih tragedija na stadionima (uzrokovanih nasilnim ponašanjem navijača, neadekvatnom infrastrukturom te sigurnosnim propustima). Problem navijačkoga nasilja i ekstremizma prepoznat je i u Strategiji nacionalne sigurnosti RH. Iako je u toj Strategiji istaknuta nulta tolerancija prema zloupotrebi sportskih manifestacija za iskazivanje radikalizma, ekstremizma i huliganskoga ponašanja, dojam je da taj problem u RH još uvijek nije odgovarajuće riješen. Potaknuto inozemnim incidentima te zabrinjavajućim sigurnosnim stanjem dobroga dijela hrvatskih sportskih objekata, valja uložiti dodatne napore i u dostizanju sigurnosnih standarda sportske infrastrukture diljem cijele Hrvatske.
Korupcija ne predstavlja isključivo pravno određenje, već i društveni odnos, koji je postao ozbiljnim problemom nacionalne sigurnosti. U širokome spektru djelatnosti koje pogađa, korupcija nije zaobišla ni sport, unatoč pretpostavci njegove coubertinske plemenitosti. Korupcija u sportu obuhvaća podmićivanje, ucjene, iznude, različite vrste zloupotreba i sukoba interesa, utaju poreza, nepotizam, klijentelizam, kronizam, trgovanje utjecajem itd. Elaborirani su primjeri korupcije i/ili organiziranoga kriminala u sportu putem sljedećih podjela: korupcija i organizirani kriminal u procesu dobivanja domaćinstva i organizacije sportskih megadogađaja; namještanje rezultata sportskih mečeva; netransparentno i nezakonito upravljanje u sportu; te korištenje nedopuštenih (doping) metoda. Istaknute su i smjernice za prevenciju i sprečavanje korupcije i organiziranoga kriminala u sportu: odgovarajuća zakonska regulativa, domicilna i međunarodna suradnja u razmjeni podataka, uloga istraživačkih medija, osiguranje integriteta djelatnika na upravljačkim položajima sportskih organizacija, utvrđeni kriteriji sankcioniranja korupcije u sportu (kako zakonski, tako i na razini krovnih sportskih organizacija), preventivna edukacija sportaša i sportskih djelatnika o rizicima od korupcije u sportu itd.
O autoru kolumne: Luka Leško, bivši dugogodišnji reprezentativac RH u džudu, doktor je društvenih znanosti (grane kineziološke antropologije), znanstveni suradnik, recenzent i predavač (nositelj kolegija “Sport Management” na engleskome jeziku pri ZŠEM-u). Završio je Project Management for Business Professionals (PMI & Alfred State College of Technology, New York); Međunarodnu olimpijsku akademiju (Olympia); Transnational Cooperation Activities (Europska komisija, Bruxelles) te UN Akademiju. Bio je operativni voditelj Odbora za sport ESI Zagreb-Rijeka 2016., najmasovnijega multisportskog natjecanja održanoga u RH, te voditelj znanstvenoga odjela biotehnološke tvrtke na razvoju inovacije koja je odabrana u 10 najboljih svjetskih sportskih inovacija i predstavljena tijekom OI u Rio de Janeiru 2016. Vanjski je suradnik KIF-a u Zagrebu za kolegije “Menadžment u sportskim organizacijama” i “Poduzetništvo u sportu”