BUS je propustio pokoju stanicu, ali ipak je stigao na odredište

U nastavku donosimo izvještaj s BUS konferencije našeg Lucasa Šaravanje.

Razmišljao sam kako započeti ovaj izvještaj. Uobičajeno kako to ide, baš kad se trudiš biti najkreativniji i hoćeš na silu nešto izmisliti, jednostavno te ne ide. Očito je „spontano“ najbolja metoda. Barem za mene. Sukladno godini rođenja (1994.) pripadam Milenijalcima. Kao i za sve stvari u životu, etiketa koju ti prišiju nosi sa sobom i dobre i loše stvari.  Od dobrih stvari za nas se može reći da smo boljeg obrazovnog statusa, više buntovni i manje skloni politici od nekih drugih generacija. Premda, za ovo zadnje nisam baš siguran koliko je to dobro poznavajući političke (ne)prilike u našoj lijepoj zemlji. O tome nekom drugom zgodom. Prijeđimo na one loše stvari: izlazimo manje nego ikada, manje smo socijalizirani, ne pokazujemo želju za društvenom interakcijom, „zatrovani“ smo društvenim mrežama. Zadržat ću se na ovoj zadnjoj tvrdnji jer sam upravo zbog te iste zatrovanosti dobio izjavu oko koje mogu graditi svoj izvještaj. Lutajući bespućima interneta, naišao sam na otrcanu frazu poprilične starosti: „Kada se nešto loše dogodi, piješ da zaboraviš. Kada se nešto dobro dogodi, piješ da proslaviš. Ako se ništa ne događa, piješ da se nešto dogodi“. Ja ću malo modificirati prethodnu izjavu, tako što ću iskoristiti samo posljednje dvije rečenice. Bez brige, nisam alkoholičar, iako bi možda veliki tata Google rekao suprotno. Očito me cinkao oglašivačima, pa su mi se takvi sadržaji počeli pojavljivati na news feed-u. Šalu na stranu, nakon ovog kratkog uvoda započnimo sa analizom BUS konferencije. Krenuo bih prvo s uvjetno rečeno lošim stvarima jer će me mnogi definirati kao vječito čangrizavog kritičara. Uostalom, nekako mi se čini bolje da krenemo sa lošijim stvarima te da na kraju završimo sa onim dobrima i sve to lijepo oblikujemo u jedan „Happy end“.

Ako se ništa ne događa, piješ da se nešto dogodi.

U kategoriju „Ako se ništa ne događa, piješ da se nešto dogodi“ bih svrstao predavanja Red Bull-a i Hrvatske Lutrije te panel Background uspješnosti sportaša. Što se tiče predavanja Red Bull-a i Hrvatske Lutrije, ne vidim nikakav smisao u održavanju dotičnih. To je zasigurno bio dio sponzorskog dogovora između organizatora konferencije i navedenih tvrtki. Naime, predavanja su izgledala manje-više kao produženi infomerciali. Primjerice, predavanje HL-a se svodilo na repeticiju korporativnog slogana „Više od igre“ i na neke opće poznate podatke koje nam na sličan način serviraju domaći portali u formi clickbait naslova. U budućnosti, nadam se da će takva predavanja biti zamijenjena nekim kvalitetnijim, odnosno da će organizatori uspjeti zadovoljiti potraživanja sponzora bez uvrštavanja njihovih predavanja u program konferencije.

Background uspješnosti sportaša dijeli titulu s prethodno navedenim predavanjima jer sam kineziolog po struci. Većina panela mi je bilo ponavljanje već dobro poznatog gradiva. Pero Kuterovac je kao i obično zazivao zapošljavanje obrazovanih kineziologa i sportskih trenera u sustav sporta, kao i uputu da djeci ne treba prerana specijalizacija za pojedini sport. Prerana specijalizacija narušava razvoj sportaša i može ostaviti trajne posljedice na njegovo zdravlje. Kao i u većini situacija dosad, vrlo vjerojatno glas struke će završiti poput „razgovora sa zidom“. Svi sugovornici su se složili da je ključan problem u sportu stručni kadar i nedostatak prijeko potrebne infrastrukture. Umjesto najavljenog gosta Ivana Cvjetkovića, uskočio je Igor Vori. Igor je iznio stvari o kojima se zbilja malo priča, a to je dual-karijera sportaša. Zapravo laički rečeno, govorio je o tome kako je za sportaše vrlo teško uskladiti obrazovanje i sport. Mnogi od njih ne razmišljaju o karijeri nakon sportske karijere i nađu se u situaciji da jednostavno ne znaju funkcionirati u svakodnevnim životnim aktivnostima. To se prvenstveno događa zbog toga što za vrijeme trajanja karijere, imaju cijelu vojsku ljudi koja brine o svim ostalim stvarima. Teren je jedina njihova briga. Sve u svemu, za nekoga tko nije kineziološke struke ili dobro upućen u sustav sporta, ovo je zasigurno bio zanimljiv panel i ponudio odgovore na pitanja kako funkcionira jedan vrhunski sportaš i koji to ljudi stoje iza njega. Ponavljam, za mene je to bilo ponovno utvrđivanje već dobro poznatog gradiva i zato je panel svrstan u navedenu kategoriju. Jedna latinska izreka je prigodna: Repetitio est mater studiorum.

Ni da ni ne

Predavanje Darija Šimića – „Od sportaša do biznismena“ je baš ono što pleše na ivici između dvije kategorije. Osim što sam ponekad čangrizavi kritičar, volim dosta istraživati. Jedan od prijatelja mi je dao nadimak Nick Praskaton. Pretpostavljam da sam to ime dobio jer volim dobro istražiti ljude prije nego što ih slušam ili imam priliku razgovarati s njima uživo. Sukladno tome, s poslovnim podvizima i uspjesima Darija Šimića već sam otprije dobro upoznat. Zbog toga, predavanje bih svrstao u prvu kategoriju. Opet to je dijelom moja krivnja. S druge strane, Dario me izuzetno iznenadio stavovima oko izgradnje nacionalnog stadiona i razvoja hrvatskog sporta. Zalaže se za to da klubovi u suradnji sa lokalnim zajednicama i investitorima pronađu sredstva i izgrade stadione sukladno svojim potrebama. Dakle, nisu nam potrebni megalomanski projekti koji će zjapiti prazni većinu godine. Besmisleno je ulagati javni novac u Nacionalni stadion koji će služiti za utakmice reprezentacije i Dinamove europske pohode. S tim stavom oko infrastrukture i zapošljavanja stručnog osoblja u sportu, Dario je zadobio moju afirmaciju. Slažem se s njim „101“ (1 of 1; kako bi u SAD-u rekli) oko tih stavova  i volio bih s njime porazgovarati u budućnosti oko sličnih tema.

Kada se nešto dobro dogodi, piješ da proslaviš.

Ostaje nam posljednja kategorija „Kada se nešto dobro dogodi, piješ da proslaviš.“ Ovdje bih svrstao predavanje Mateja Škegre i Košarkaški timeout. Predavanje Mateja Škegre donijelo je zanimljiv uvid u Dinamovu transfer politiku i namaknuću sredstava koja su potrebna za funkcioniranje kluba. Sve je bilo objašnjeno na primjeru jednog transfera. Osim toga, objasnio je odnose sa svojim igračima, odnose među klubovima različite kvalitete, strukturirao rangove sportskih agenata na primjeru zvjezdica (koristio je Pro Evolution Soccer ili Fifu kao referencu – skroz fora!). Osobno, nije mi se svidio dramaturški pristup i epohalni prikaz bitke između „dobrih“ i „zločestih“ sportskih agenata, gdje je Matej neminovno sebe definirao kao „dobrog“ agenta koji čuva hrvatsku djecu. Ne tvrdim da to nije tako i vjerujem da je Matej izvrstan sportski agent koji brine o svojim igračima, ali sam način prikaza mi je bio u najmanju ruku takav kao da u auditoriju sjede djeca predškolske dobi. Opet vjerojatno sam i ja kriv, preozbiljan sam. Postoji jedna stvar koju je Matej na početku rekao, a zapela mi je za uho. Rekao je da je 300 puta „poljubio vrata“ ispred Maksimira i da su mu se 301. put vrata otvorila. Ta izjava se u potpunosti poklapa s nečime što bih ja nazvao kapitalističkom dogmom. Ona podrazumijeva da čak i ljudi koji se nalaze na dnu društvene ljestvice mogu isključivo svojim trudom, radom i voljom doći do boljeg statusa u društvu i materijalnog imetka. Nažalost, ja nisam uvjeren u takav stav, s obzirom na to da je sustav hrvatskog sporta poprilično zatvoren i često nema sluha na odaziv ljudi koji su spremni volontirati i učiti nove stvari. Pritom ne mislim na oblačenje markera i dodavanje lopti koje su izašle van terena, nego uključivanje ljudi u svakodnevne aktivnosti koje obavlja uprava jednog sportskog kluba.

Šećer uvijek dolazi na kraju. Košarkaški timeout s Danirom Bilić i Nevenom Spahijom. Neven Spahija, čovjek sa neizmjernom količinom međunarodnog iskustva. Svaka njegova riječ ima težinu, pogotovo kada govori o razlikama između europske i američke košarke. Iako sam kineziolog i ljubitelj košarke, ovaj puta me nije zanimala razlika na terenu, nego isključivo poslovna razlika u funkcioniranju klubova. Neven je rekao da europski košarkaški klubovi nisu uopće profitabilni i predstavljaju jedan čisti trošak za svoje vlasnike. Čak i Maccabi, koji je jedan izuzetno jak europski klub nalazi se na granici likvidnosti. NBA je jedina profitabilna košarkaška liga po njegovim saznanjima, iako je sasvim jasno da tim vlasnicima NBA klubovi služe isključivo kao igračke i nitko od njih se nije obogatio posjedovanjem kluba. Većinom je tu riječ o krupnim biznismenima koji su stekli svoje bogatstvo u nekim drugim gospodarskim granama. Ono što bih ja nadodao na Nevenovu izjavu jest da je sigurno jedan od razloga zašto su NBA klubovi profitabilni to što je NBA ekskluzivni ponuđač usluga u SAD-u, dok u Europi imate mnoštvo košarkaških liga. Naime, ako funkcionirate po principu kartela i samo 30 NBA klubova dijeli cijeli kolač, sasvim je jasno da će biti profitabilni u odnosu na Europu, gdje se za financijski kolač bori mnogo veći broj klubova. Naravno, osim toga, postoje i mnogi drugi razlozi zbog kojih postoje razlike. Danira je detektirala probleme u sportu i utvrdila da su prvi problem sporta stručni kadrovi, zatim slijede infrastruktura i financije. Ono što mi se svidjelo kod nje je poziv na suradnju, odnosno povezivanje znanosti i prakse u vidu pisanja diplomskih radova u suradnji sa sportskim klubovima.

Bus ipak stiže na odredište

Ovaj skromni osvrt je malo po malo došao do svojih izlaznih vrata. Kao što i sam naslov kaže bus je zaista propustio pokoju stanicu, ali je na kraju ipak stigao na svoje odredište. Naslov se isključivo referencira na moj osobni osvrt i stvari koje sam iznio isključivo su proizvod moje subjektivne percepcije. Kada se uzme sve u obzir, ovo je bila vrlo kvalitetna konferencija sa zanimljivim gostima i jednako zanimljivim moderatorima (Filip Han i Marko Šapit). Za kraj sve pohvale organizatorima konferencije na  uloženom trudu i gostoprimstvu. Vidimo se i sljedeće godine!