Korupcija u sportu: uloga medija i izazovi (2)

tekst by David Janečić

Nakon završnog rada tijekom studija sportskog menadžmenta na Loughborough University-ju, rad je nedavno i nadograđen, uz mentorsku palicu Dr. Elisavet Manoli iz Grčke, i objavljen pod imenom: Challenges to the role of media in reporting sport corruption: Insights from reporters in Balkan countries.

Naš rad je prvi u akademskom svijetu koji prikazuje ulogu medija kao trojaku. Mediji u korupciji u sportu trebaju prenositi informacije, istraživati slučajeve tu su istovremeno i korektiv jer samim postojanjem odbijaju ljude od koruptivnih radnji. Ali zapravo glavna i najzanimljivija tema je predstavljanje problema i izazova u obavljanju uloge medija, u balkanskoj regiji. Nakon prvog dijela u kojem sam predstavio dva ogromna izazova s kojima su mediji suočeni u izvještavanju o korupciji u sportu, u ovom tekstu bavit ćemo se s još dva nova izazova koja proizlaze iz ove tematike. Dosad smo imali pitanje neovisnosti medija i nedostatak motiva kod medijskih predstavnika za bavljenjem takvim temama, a današnji izazovi također su od iznimne važnosti.

3. Osobni konflikt interesa – korisno je znati priče o korupciji

Oko polovice sudionika ovog istraživanja istaknulo je kako je jedan od razloga zašto se novinari ne žele baviti istraživanjem i izvještavanjem o korupciji o sportu i namještanjem utakmica, zasigurno taj što dio njih vidi određenu osobnu korist od tih informacija. Dakle, nije da do njih ne dolaze. Dobro povezani novinari ponekad dođu do određenih informacija, ali dalje iz tog novinarskog kruga priča vrlo rijetko ide. Dio tih novinara povremeno se kladi, s obzirom da imaju više informacija od prosječnog pratitelja sporta. Barem tako ističu predstavnici medija koji su sudjelovali u ovom istraživanju: „Sad su ti puno zadnjih godina znaš i naglašene te kladionice, te dojave, pa ti ako imaš nekog sportaša koji ti je blizak, recimo koji zna da će nešto da bude, pa će ti nešto najaviti, pa sigurno postoje i novinari koji se rado klade. I u tom slučaju ne možeš uopće razmišljati da će ti isti novinari i raditi na razotkrivanju tih manipulacija.”Dakle, često neke informacije kruže, koje mogu ili ne moraju biti pouzdane, koje se mogu, ali i ne moraju ostvariti. Sve je dovedeno do iznimno detaljne situacije, kako je i jedan sudionik opisao: „Danas se ti možeš kladiti u današnje doba ‘ko će osvojiti prvi gem. ‘Ko će, zamisli, na kladionici ponuda, ‘ko će izvesti prvi aut. ‘Ko će izvesti prvi korner. Pa to možeš onako lako, glatko namjestiti a da ništa više kasnije ne namještaš. Dakle, velik problem je u kladionicama koje su to razvile do nevjerojatnih razina…“

Naravno, možemo to i apsolutno povezati s financijskom situacijom u kojoj se veliki broj novinara u balkanskim zemljama nalazi. Novac koji se potencijalno može zaraditi klađenjem na ishod sumnjivih utakmica, sigurno je primamljiv. Nekoliko novinara opisalo je tu situaciju. „Ti si zagušen medijima, prva stvar, koji se bore za goli život. I sam znaš da su novinari najčešće kod nas plaćeni gotovo nikako, da imaš par zvijezda, odnosno par zaštitnih lica, svake kuće, kad kažem par, kažem previše, koji imaju pristojan život od toga. Ostali životare. Rade znači za nekakvu mizernu plaću, naknadu, ako ima sreće da ga i zaposle.“ Također, nešto što ne spominjem u svom radu, ali sam primijetio i sam, a složili su se i sudionici istraživanja u vrijeme pisanja, je činjenica da su indicije, nagađanja, ali i provjerene informacije o korupciji i namještanju utakmica, vrlo zanimljiva tema u novinarskim krugovima. Zanimljivo je pričati na tu temu, ako se nešto zna (a ne planira se objaviti), može doprinijeti ugledu tog novinara u budućnosti. To znači da je dobro povezan, može doći do informacija, toj osobi se vjeruje u „insajderskim krugovima“ i takvi predstavnici medija koriste znanje koje imaju za „bildanje reputacije“ kod kolega. Pogotovo u novinarstvu, a tek pogotovo u sportu, bitno je poznavati ljude, biti na dobrom glasu, znati nešto što drugi ne znaju, time se pohvaliti, a na neki način zadržati ispod površine. Iako se tako nešto može nazvati auto-cenzurom, ipak se razlikuje, jer novinar takvu informaciju niti ne namjerava objaviti, odnosno ni ne dotiče se te teme u svom radu.

Podsjetimo se da mediji imaju trojaku ulogu u sportskoj korupciji, informiranje javnosti, istraživanje slučajeva, ali i onu treću korektivnu ulogu, koju vrše samim svojim postojanjem. Kad mediji i medijski predstavnici „žmire“, odnosno na neki način toleriraju korupciju i namještanje utakmica, zbog svoje osobne, često i materijalne koristi, gubi se ta pasivna, treća uloga medija – koju definiram kao korektiv i tu nastaje veliki problem i tada se stvara prilika za korupciju.

4. Nedostatak potpore – sustav ne štiti one koji „kopaju“, ali to ide i dublje

„Hrvatska nikad nije imala jasan zakon o tim zviždačima, da su ti zviždači završavali na ulici, na kraju, naravno, samo su si nanijeli mnogo zla i ljudi koji su se borili protiv sustava, na kraju za njih to ispadne borba s vlastitim zdravljem. Mislim da država ne mora štititi, nego više sustav da tako bude postavljen. Oni često završavaju i na ulici i suočeni s tužbama naravno i onda i financijski iscrpljeni, tjelesno iscrpljeni, dođe im do zdravstvenih problema.“

Trenutni opći sustav, ne samo sporta, već i šire, je složen na način da je vrlo malo moguće toga otkriti, mnogima je u interesu ostati u mraku, držati stvari po tiho, pa čak i da nije u pitanju koruptivna radnja. Sustav favorizira moćnike, sustav je naklonjen onima koji su dugo u njemu, koji su isprepleteni u razno-razne mreže, i izrazito je nesklon promjenama. Tako se mogu opisati svi sustavi u balkanskoj regiji.

Također, u stvarnosti nije osigurana potpora niti zaštita za zviždače, niti za novinare. Cijeli sustav otkrivanja korupcije nije u sinergiji, priča nije zaokružena dovoljno da bi se osiguralo sistemsko istraživanje, a kamoli otkrivanje korupcije. Zbog tog razloga, danas ne postoji (dovoljno) sportskih novinara koji se bave tom tematikom, i nitko ih ne može kriviti. Kako stoje stvari, morao bi biti pomalo lud da se time ideš baviti, i to će potvrditi gotovo svaki predstavnik medija. Jer ovdje ne govorimo o opasnosti za radno mjesto, ovdje govorimo o životnom riziku, jer utjecajni ljudi mogu iskoristiti svoju moć kako bi nekome nanijeli štetu i u osobnom životu. U prvom tekstu, iznio sam izjavu grčkog novinara u kojem opisuje kako su njegovom kolegi spalili auto. Ovaj drugi, malo duži citat savršeno opisuje situaciju: „Ne prate te državne institucije koje bi trebale, jer ti sve ostane na tome i kad otkriješ nešto, nitko te ne podupire, nemaš zaštitu. Cijeli naš sustav pravosuđa, općenito od policije pa do pravosuđa, je jako spor. Ima situacija mnogih, kod nas kad se i poveže nekoga ili nekoga otkrije, da postoji mogućnost da su se kupovale utakmice, da se utjecalo na transfere, da je jedan klub pogodovao drugome ili jedan dužnosnik drugome, taj čovjek jednostavno uvijek ima jako dobru priču jer to ljudi rade planski. Ustvari sam sebe stavljaš u nezgodnu situaciju, a pravosuđe na neki način, kao da ih nije briga previše za to. Tako da samo sebi radiš probleme, a ne možeš sam to riješiti. Prvo i osnovno da se vratim na tvoje pitanje, dakle treba ti cijela sinergija cijelog sustava.”

Ovdje završavamo s izazovima medija u korupciji u sportu. U trećem tekstu, koji će biti i posljednji, predstavit će se posljednja dva izazova. Podsjećamo, cijeli rad je javno dostupan na linku ispod. U prvom tekstu navedena je zanimljiva literatura za sve one koji žele saznati više o ovoj temi.

Manoli AE, Janečić D. Challenges to the role of media in reporting sport corruption: Insights from reporters in Balkan countries. International Review for the Sociology of Sport. October 2020. doi:10.1177/1012690220967284