"The New Generation of Thinking"

Za stručne i educirane profesionalce u sportskim organizacijama i događajima!

Kada će Republika Hrvatska sustavno prepoznati potencijal sportske diplomacije?


Objavljeno:  04.02.2020.   
Podijelite:

Osvajanje medalja na velikim sportskim natjecanjima koristi međunarodnom brendiranju države, a sportska uspješnost postala je sastavnim čimbenikom ukupnog međunarodnog indeksa meke moći (soft power index), zbog čega se vjeruje kako sport utječe na globalnu percepciju zemalja. Sport okupira tzv. silent space u međunarodnim odnosima, a znanstvenici ističu da bi trebalo prevladati granice koje razdvajaju političko i nepolitičko odnosno sagledavati i konstruktivističku interpretaciju stvarnosti. Sportska diplomacija jedno je od područja na kojemu se zbiva transformacija diplomacije, a podrazumijeva formalne i neformalne akcije države, diplomatskih misija, sportskih dužnosnika, sportaša i drugih aktera, u svrhu implementacije vanjske politike posredstvom sporta. Suprotno realističkoj, koja počiva na materijalnim aspektima moći, teorija konstruktivizma ističe važnost meke moći, kroz čiju se prizmu može tumačiti ulogu sporta kao sredstva diplomacije. Uporaba sporta u uključivanju države u međunarodnu zajednicu, slanju diplomatskih poruka ili ispitivanju temelja za buduće pregovore, upućuje kako je sport postao korisnom sastavnicom vanjske politike. Sport odavna uživa poseban društveni status, antičke su Olimpijske igre (OI) održavane na svetome mjestu, a olimpijsko je primirje zabranjivalo ratovanje za trajanja natjecanja. Miting Francoisa I. i Henrika VIII. 1520. godine u sjevernoj Francuskoj, gdje su se njihovi vojnici natjecali u streličarstvu, organiziran je u svrhu jačanja međudržavnih odnosa, nastavno na anglo-francuski sporazum. U nešto novijoj povijesti upečatljiv je prekid paljbe u jeku Prvoga svjetskog rata na Božić 1914. godine, zbog odigravanja nogometne utakmice između neprijateljskih britanskih i njemačkih vojnika. Najveće sportske priredbe poslužile su promociji ideologija te kao geopolitičko oružje (bojkoti OI). U posthladnoratovskom razdoblju, novonastale države uglavnom su aplicirale za članstvo u Međunarodnom olimpijskom odboru i Svjetskoj nogometnoj federaciji, prije nego u Ujedinjenim narodima. Takvomu pristupu svjedočimo i današnjih dana (primjer Kosova). Za istaknuti je i zajednički nastup dviju Koreja u hokeju na ledu na ZOI 2018. godine te na muškome rukometnom Svjetskom prvenstvu 2019. godine. Iako se odnos diplomacije i sporta čini očiglednim, ta je tema dugo bivala nedostatno proučavanom. Dvije glavne kategorije primjene sportske diplomacije podrazumijevaju državnu uporabu sportskih postignuća kao instrumenata diplomacije (sportska kompetitivnost države) te uporabu sporta u svrhu komunikacije, pregovora i slanja diplomatskih poruka. Na razini Europske unije, koncept sportske diplomacije formalno je prepoznat 2015. godine, kada je oformljena Ekspertna skupina za sportsku diplomaciju.

Australija posjeduje najopsežnije studije i programe sportske diplomacije, a sam koncept sportske diplomacije sustavno je prepoznat na najvišoj državnoj razini. Prepoznati su učinci sportske diplomacije na demografske pokazatelje, migracijske tokove (dijaspora i indopacifička zajednica), ekonomske, investicijske i ostale domene od državnoga interesa, u svrhu čega je kreirana posebna strategija. Izrada i provedba Nacionalne strategije sportske diplomacije prilagođena je standardnim strateškim državnim ciljevima, a u zajedničkoj je nadležnosti njihova Ministarstva vanjskih poslova i trgovine, Državnoga ureda za sport, Državne komisije za trgovinu i ulaganja, Vladine agencije za privlačenje inozemnih posjetitelja te Nacionalne sportske komisije. Radna snaga u francuskom sportskom sektoru u posljednjih se 20 godina učetverostručila, a njihov sportski sektor na godišnjoj bazi teži oko 34 milijarde eura. Na državnoj razini, prepoznata je uloga sporta u gospodarskome razvoju i jačanju međunarodnoga utjecaja Francuske. U formalnom smislu, francuska sportska diplomacija uspostavljena je 2014. godine, kada su Ministarstvo vanjskih poslova i Ministarstvo sporta zajednički kreirali model sportske diplomacije. Uspostavljena je i međuresorna delegacija za velike sportske događaje, kao i Ured za profesionalni sport i sportsku ekonomiju. Kreirane su funkcije sportskih veleposlanika pri Odboru za međunarodni sport, u suradnji s nacionalnim Olimpijskim odborom. Obzirom na promocijske učinke velikih sportskih manifestacija, smatraju da sportske priredbe održane u Francuskoj doprinose pozitivnoj slici o zemlji u svijetu. Teže i očuvanju francuskoga kao službenog jezika u krovnim međunarodnim sportskim organizacijama, kao i prisutnosti francuskih povjerenika u tijelima takvih organizacija. Sustavno rade na identifikaciji i predikciji benefita nastupa francuskih sportaša na velikim natjecanjima te uključivanju istaknutih sportaša u predsjedničke i ministarske posjete drugim državama. U Ujedinjenome Kraljevstvu, prije Drugoga svjetskog rata sport nije bio od posebnoga interesa Vlade. Od Drugoga svjetskog rata do 1970-ih, sport je priznat kao dio nadležnosti Ministarstva vanjskih poslova, ali ga je većina službenika ignorirala. Od 1970-ih do kraja Hladnoga rata, postupno se prihvaćala važnost sporta za državu, a od kraja Hladnoga rata do danas, sport je gotovo svakodnevno prisutan u dnevnome redu njihova Ministarstva vanjskih poslova. Norveška broji oko 5,2 milijuna stanovnika. Unatoč tomu što sport nije prepoznat jednim od glavnih elemenata brendiranja države, Norveška ima usvojenu strategiju sportske diplomacije. Njihove su glavne težnje usmjerene organizaciji velikih sportskih priredbi te održavanju sportske uspješnosti, dominantno u zimskim sportovima. Smatrajući kako je domaćinstvo velikih sportskih događaja snažna metoda međunarodnoga brendiranja države, Norveška je dva puta bila domaćin zimskih Olimpijskih igara. Konstantno održavanje tradicionalnih međunarodnih sportskih događaja poput Norway Cupa, drugoga najvećeg nogometnog turnira za mlade u svijetu, jedna je od važnijih zadaća Nacionalne strategije norveške sportske diplomacije. Rusija vidi sport kao podlogu jačanju međunarodnoga utjecaja države i rješavanju sukoba, i to organizacijom velikih sportskih priredbi odnosno uključivanjem sportaša u političke i diplomatske procese. Slučaj rusko-gruzijske sportske diplomacije pokazuje da je, čak i kada zemlje nemaju diplomatske odnose, važno ulagati napore u ostvarenje suradnje. Godine 2008. Rusija i Gruzija su prekinule diplomatske odnose. Bilateralni dijalog je podržan u okviru Ženevskih rasprava o sigurnosti i stabilnosti na Južnome Kavkazu. Činjenica da sportaši neprekidno surađuju unatoč političkim nesuglasicama, poslužila je i pri diplomatskom posjetu troje proslavljenih ruskih sportaša Gruziji (gimnastičarka Svetlana Vasilyevna Khorkina, hrvač Aleksandr Aleksandrovich Karelin i plivač Aleksandr Vladimirovich Popov). Oni su predložili uspostavu dobrosusjedskih odnosa između dviju zemalja, prisjećajući se na zajedničku povijest, a događaj je polučio pozitivne učinke što je posebno važno znajući podatak da stotine tisuća Gruzijaca radi u Rusiji. Predsjednik Vladimir Vladimirovich Putin jedan je od globalno najistaknutijih zagovaratelja sporta, a zimske OI u Sočiju te Svjetsko nogometno prvenstvo 2018. godine organizirani su kako bi, između ostaloga, poslužili poboljšanju slike o Rusiji u svijetu. Navedene sportske manifestacije važan su alat ruske politike, mobilizirajući lokalnu elitu (oligarhe, političare, tvrtke itd.), no unatoč tomu, sustavna (programska) sportska diplomacija u Rusiji je još uvijek relativno nova pojava. Tijekom proteklih 20 godina sportska diplomacija u Turskoj korištena je u pogledu stvaranja pozitivnoga imidža Turske kao moderne zemlje na međunarodnoj sceni te u približavanju Europi. Od 2000. godine sportska diplomacija sudjeluje u novoj vanjskoj politici Turske, u sklopu politike međunarodne suradnje i kulturne diplomacije. Glavni ciljevi sportske diplomacije usmjereni su isticanju Turske kao dobronamjerne suvremene zemlje s ambicioznom vanjskom politikom, efikasnom ekonomijom te stabilnom Vladom. U kontekstu kandidature Istanbula za Olimpijske igre 2020. godine, zamišljene kao podloge za promidžbu „nove Turske”, završili su stepenicu ispod Tokija. Još od Nixonove ping-pong diplomacije, preko događaja iz 1980-ih, u kojima su Sjedinjene Američke Države u diplomatske aktivnosti u povodu oslobađanja američkih zatvorenika aktivno uključile boksačku legendu Muhammada Alija (npr. u Bejrutu 1985. godine), SAD moć sporta uvažavaju i današnjih dana. Organiziran od strane State Departmenta, Global Sports Mentoring Program osigurava edukaciju američkih sportskih diplomata, koje potom zapošljava. Nakon terorističkih napada 11. rujna 2001. godine, SAD su koristile sport u svrhu inkluzije muslimana diljem Afrike, Bliskog Istoka i Južne Azije, putem podrške u učenju engleskoga jezika. State Department snažno zagovara korištenje sporta kao diplomatskoga instrumenta i kroz SportsUnited programe. Primjeri razvojnih programa najbolje se oslikavaju u suradnji s Meksikom, organizacijom zajedničkih sportskih događaja u svrhu poboljšanja odnosa. Kina svoj model sportske diplomacije temelji na ulaganju u snažan sustav sporta, kako bi sportski rezultati generirali meku moć države na međunarodnoj sceni. Nakon provedene učinkovite olimpijske strategije koja je rezultirala velikim brojem medalja njihovih sportaša na OI u Pekingu 2008. godine, a smatrajući kako sportska nadmoć ima važnu međunarodnu ulogu, kineski predsjednik Hun Jintao istaknuo je kako je vrijeme za prelazak iz zemlje velikih sportskih događaja u zemlju velikih sportskih rezultata. Da bi postigla tu ambiciju, Kina vjeruje da je potrebno dominirati globalno najpopularnijim sportom, nogometom. Pokrenuli su „Plan razvoja nogometa u srednjoročnome i dugoročnome razdoblju 2016-2050”, s ciljem pretvaranja zemlje u eminentnu nogometnu silu. Formirani su glavni ciljevi do 2050. godine: domaćinstvo jednoga Svjetskog prvenstva te osvajanje Svjetskoga prvenstva. Da bi to učinila, Vlada je raščlanila strategiju na niz koraka, uključujući razvoj specijaliziranih nogometnih škola i nogometnih igrališta, pružajući potrebnu infrastrukturu za razvoj muških i ženskih timova. Također, uspostavili su različite oblike međunarodne suradnje šaljući sportaše i sportske djelatnike na usavršavanje u inozemstvo, između ostaloga, i u Hrvatsku. Kineska Vlada želi iskoristiti meku moć popularnoga nogometa u jačanju međunarodnoga ugleda, jačanju diplomatskih veza, ali i osjećaja nacionalnoga identiteta. Iako pod snažnom kontrolom Vlade, Kina se u ovome kontekstu oslanja i na sudjelovanje privatnoga sektora. U Japanu je Vlada 2013. godine objavila program Sport for Tomorrow, koji obuhvaća korištenje meke moći sporta za učvršćivanje mira u regiji, razvoj japanskoga sportskog ekosistema i uspostavljanje temelja za promicanje sportske diplomacije. Japansko Ministarstvo vanjskih poslova uglavnom koristi nogomet i nogometaše u svrhu sportske diplomacije. Jedna od temeljnih namjera formiranja Japanske nogometne lige (J1) u 1990-ima, bila je poboljšati performanse nacionalnoga tima kako bi sport na međunarodnome planu odražavao korak s japanskom ekonomskom moći. U novije vrijeme, Ministarstvo vanjskih poslova koristilo je nogomet u očuvanju stabilnoga okruženja za japanske trupe u Iraku, a često poziva izraelske i palestinske mlade igrače na zajedničke trening kampove u Japan, u svrhu smanjenja nesnošljivosti između tih dvaju naroda. Japan velike nade polaže i u organizaciju sportskih megadogađaja. Svjetsko nogometno prvenstvo su, zajednički s Južnom Korejom, organizirali 2002. godine, a 2020. godine Tokio će ugostiti Olimpijske igre. Zemlja u kojoj je osvjedočen trnovit put sportskoj diplomaciji jest Brazil. Država je to koja je posebno vezana uz sport, gdje se istaknute sportaše poput nogometaša Manuela Francisca dos Santosa Garrinche i Edsona Arantesa do Nascimenta Pelea, kao i asa Formule 1 Ayrtona Senne da Silve, slavi kao nacionalne junake. Nogomet je bez presedana njihov najpopularniji sport. Iako sportska diplomacija može generirati brojne pozitivne učinke, u Brazilu je nerijetko nailazila na neodobravanje naroda, često iz objektivnih razloga poput ulaganja u sportsku infrastrukturu nauštrb ulaganja u obrazovanje i zdravstvo. Organizacije Svjetskoga nogometnog prvenstva 2014. godine odnosno Olimpijskih igara 2016. godine nisu bile lišene prosvjeda. Masovni prosvjedi, uz štrajk i blokadu prometnica diljem velikih brazilskih gradova zabilježeni su i uoči Copa Americe 2019. godine, pri čemu je publicitet natjecanja pojačao vidljivost borbe brazilskoga stanovništva protiv mirovinske reforme. Ekonomska situacija u Brazilu uvjetuje da je organizacija velikih sportskih događaja u toj zemlji „mač s dvostrukom oštricom”.

Perspektiva razvoja hrvatskog modela sportske diplomacije

Javna diplomacija posebno je važna za manje države, nudeći im priliku stjecanja prepoznatljivosti i utjecaja odnosno oblikovanje međunarodnoga imidža, unatoč nedostatku tvrde moći. Unatoč činjenici da se prikazani inozemni primjeri odnose na države s višim BDP-om od hrvatskoga te uglavnom uređenijim sustavom sporta, postoji velik broj društvenih sfera na koje hrvatski sport može pozitivno utjecati, no na državnoj razini taj potencijal do današnjih dana nije sustavno prepoznat i strateški osmišljen. To je posebno važno zbog činjenice već stečene međunarodne prepoznatljivosti Hrvatske kao sportski uspješne zemlje, što je velikome broju razvijenijih zemalja još uvijek teško dostižno. Njemački Bild proglasio je Hrvatsku najuspješnijom sportskom nacijom na svijetu, obzirom na veličinu države. Sportsku uspješnost pritom ne treba poistovjećivati s često korištenom sintagmom „sportska zemlja/nacija” jer to može implicirati udio stanovništva koji se bavi sportskim aktivnostima, izdvajanjima kućanstava za takve aktivnosti, državna ulaganja u sport, rekreaciju itd. Prema tim pokazateljima, Hrvatska nije među istaknutijim zemljama Europske unije i svijeta. U članku 1. Zakona o sportu RH, stoji kako su sportske djelatnosti od posebnoga državnog interesa. Važnost sporta prepoznata je i u aktualnoj Strategiji nacionalne sigurnosti RH, u kojoj stoji kako će država koristiti zapažene sportske uspjehe u svrhu širenja svojega ugleda. U razdoblju do osamostaljenja, tijekom perioda osamostaljenja, sve do današnjih dana kada je nogometna reprezentacija srebrnom medaljom na Svjetskome nogometnom prvenstvu postigla najveći nacionalni sportski uspjeh, oslikava se meka moć sporta u kreiranju imidža hrvatske države. Po ulasku u finale toga prvenstva, Hrvatski diplomatski klub, sačinjen od brojnih veleposlanika, generalnih konzula, akademika, znanstvenika, ministara, visokih hrvatskih diplomata i drugih, izdao je izjavu u kojoj, između ostaloga, stoji kako je uspjeh nogometne vrste velik doprinos afirmaciji Hrvatske, hrvatskoga naroda i hrvatske kulture u svijetu. Sport je odigrao značajnu ulogu u konstruiranju i snaženju nacionalnoga identiteta i međunarodnoga ugleda RH, ima specifičnu važnost za hrvatski narod u zemlji i dijaspori stoga nije pretjerano zaključiti da je Hrvatska već brendirana kao sportski uspješna zemlja.

Identificirana su područja u kojima hrvatski sport može generirati pozitivan doprinos ostvarenju nacionalnih interesa. U Hrvatskoj su primjenjiva oba oblika sportske diplomacije, uporaba sportskih postignuća kao instrumenata diplomacije (sportska kompetitivnost države) odnosno uporaba sporta u svrhu komunikacije, pregovora i slanja diplomatskih poruka. Potencijalne dobrobiti sporta za RH očituju se i u jačanju nacionalnoga identiteta (potencijal sporta u ostvarenju nacionalne kohezije odnosno smanjenju društvenih podjela, uvažavajući činjenicu da su podijeljena društva podložnija vanjskim destabilizacijskim utjecajima), očuvanju mira i rješavanju sukoba, jačanju diplomatskih veza, kao i turističkoj, kulturnoj i demografskoj dobrobiti. Sport može poslužiti i podlogom za dijalog i ostvarenje poslovnih partnerstava, doprinoseći ekonomskoj i investicijskoj dobrobiti. Pozitivni učinci sporta mogu se promatrati i u kontekstu aktualnih migracijskih tokova, u jačanju kulture volonterizma, demonstraciji stručnosti u području organizacije sportskih događaja (know-how) te razvoju domicilnoga i regionalnoga sportskog ekosistema, potičući inovativnost u sportskoj industriji s naglaskom na izvozne kapacitete. Istraživanja ukazuju da sport ima važnu ulogu i u proširenju ljetne turističke sezone (jedna od prednosti RH u odnosu na dobar dio prikazanih zemalja, podatak je da zauzima visoko 24. mjesto u svijetu po razini sigurnosti u turizmu, što je posebno važno uvažavajući činjenicu da je sigurnost jedan od krucijalnih faktora u odabiru turističke destinacije). Interdisciplinarna i pravovremena predikcija benefita nastupa hrvatskih sportaša na velikim natjecanjima može doprinijeti efikasnijem upravljanju učincima sportske diplomacije na strateške ciljeve države. U kontekstu održavanja sportskih događaja, ljetne i zimske OI te Svjetsko i Europsko nogometno prvenstvo (tzv. megadogađaji) najznačajniji su zbog svoje popularnosti i globalnih razmjera. Takvi događaji zahtijevaju velika ulaganja u sportsku, ali i ostalu popratnu infrastrukturu te se moraju uklopiti u dugoročni strateški plan države/grada domaćina, u cilju ekonomske održivosti. Hrvatska nema kapaciteta za samostalnu organizaciju takvih manifestacija, ali se pokazala kvalitetnim domaćinom multisportskih natjecanja poput Mediteranskih igara, Univerzijade te Europskih sveučilišnih igara. Ugošćena su i Svjetska i Europska prvenstva u brojnim sportovima. Moderna je tendencija zajedničkih međunarodnih domaćinstava velikih natjecanja, u čemu valja potražiti priliku za jačanje međudržavnih partnerstava. Važno je očuvati napore i u neprekidnome održavanju tradicionalnih međunarodnih sportskih natjecanja po kojima je Hrvatska prepoznata, uz kreiranje aktivnih mjera poticanja stranih posjetitelja na pohođenje sportskih događaja u Hrvatskoj. Valja razmotriti i uključivanje sportaša u diplomatske procese odnosno imenovanje sportskih ambasadora, uključujući kreiranje specifičnih edukacijskih programa. Navedeni ciljevi, ovisno o modelu, ostvaruju se uglavnom međuresornom suradnjom državnih tijela (npr. Ministarstvo vanjskih poslova, Ministarstvo turizma, Ministarstvo/Ured za sport i drugi), sportskih organizacija (nacionalnih, regionalnih i lokalnih) i sportskih diplomata, a potpomognuto je državnim ulaganjima, međunarodnim projektnim financiranjem, privatnim sektorom i volonterskim radom. Obzirom na različite modele javne diplomacije od države do države, važno je sportsku diplomaciju uklopiti u formu dosadašnjih modela hrvatske diplomacije, kako bi poslužila njenoj efikasnoj nadogradnji. U znanstvenome, ali i provedbenome (policy) smislu, ovi podaci mogu poslužiti kao jedna od podloga međuresornoj izradi nacionalne strategije sportske diplomacije ili separatnih programa sa sličnim ciljevima, koji će biti decidirani i s jasnim mehanizmima provedbe odnosno prevenirati da učinci koje generira hrvatski sport budu prepušteni slučaju, samoinicijativno i sporadično korišteni. Interdisciplinarnost se nameće nužnom uz činjenicu da učinci sporta prelaze okvire isključivo sportskoga resora. Kako bi se osigurala dugoročno održiva sportska uspješnost zemlje, od iznimne su važnosti ulaganja u izgradnju i unaprjeđenje sustava sporta, kako bi sportski uspjesi bivali plodom strategije, a ne isključivo posljedicom posebno nadarenih i entuzijastičnih sportaša i njihove mikrookoline.

dr. sc. Luka Leško, znanstveni suradnik

Partneri
Europska asocijacija za sportski menadžment

Hrvatska olimpijska akademija

Hrvatski olimpijski odbor

Sport Business Chain

UP Energy Beverages

Galaxy travel agency

Međimursko veleučilište u Čakovcu

Koestlin

Hrvatska udruga profesionalnih sportaša

Sophico

Visoka poslovna škola PAR

Visoka škola Aspira

Kineziološki fakultet u Zagrebu