By Filip Gospodnetić
NFL igrač Colin Kaepernick je 2016. godine u znak protesta prema rasnoj nejednakosti i ugnjetavanju Afroamerikanaca kleknuo za vrijeme intoniranja američke himne na utakmici. Donald Trump je od vlasnika NFL franšiza, koji su izdašno financirali njegovu predsjedničku kampanju, tražio da otpuste igrače poput Kaepernika jer su izražavali nezadovoljstvo društvenom situacijom. Vlasnici NFL franšize Kaeperniku nisu dali otkaz, nego mu nisu produžili ugovor, i na taj način suptilno podržali održavanje rasne nejednakosti eliminirajući one koji se bore za društvenu ravnopravnost.
Smrt Georga Floyda u svibnju 2020. koji je prema nezavisnom patološkom izvještaju preminuo od gušenja dok ga je policajac privodio, na površinu je izbacilo temu o kojoj je Kaepernik upozoravao nekoliko godina ranije. Lavina prosvjeda protiv rasne nejednakosti, ugnjetavanja etničkih i rasnih grupa, te nepoštovanja ljudskih života preplavili su Ameriku i upućuju na izrazitu prisutnost ovih problema.
Nekada su rasisti otvoreno nazivali pripadnike rasnih grupa pogrdnim nazivima i nisu bili ni formalno niti neformalno sankcionirani. Rasna segregacija, poput odvojenih škola, WC-a ili mjesta u autobusima za crnce i bijelce je bila društveno prihvatljiva i dio svakodnevnog ponašanja. Političkim promjenama, pokretima za prava Afroamerikanaca i prestankom segregacije započele su promjene na formalnoj razini. Nazivati Afroamerikanca pogrdnim nazivima, kao i uskraćivanje posla zbog rasne pripadnosti je postalo neprihvatljivo. Međutim, Kaepernik, koji se pobunio zbog rasne nejednakosti je bio diskriminiran tako da je stavljen na klupu za pričuve i onemogućeno mu je igranje, a u konačnici mu je uskraćeno radno mjesto. Kako je moguće da diskriminacija, isključivanje i netrpeljivost na rasnoj osnovi postoje i danas, iako je rasizam formalno neprihvatljiv?
„Staromodni” rasizam, koji se temeljio na biološkoj inferiornosti pripadnika jedne rase u odnosu prema pripadnicima druge rase je zamijenjen simboličkim rasizmom. Ovakva netrpeljivost prema rasnoj grupi se razvija od djetinjstva kada osoba uči važnost vlastitih rasno zasnovanih vrijednosti, a pripadnici druge rasne grupe ugrožavaju te vrijednosti. U odrasloj dobi se takve osobe opiru svemu što može pripadnike manjinske rasne grupe dovesti u položaj kojim mogu ugroziti vrijednosti većinske rasne grupe. Simbolički rasizam je tijekom godina poprimio modificirani oblik i naziva se moderni rasizam. Osnovna sličnost između ove dvije vrste rasizma su izražene negativne emocije prema nekoj rasnog grupi. Za razliku od simboličkih rasista čija netrpeljivost proizlazi iz rasno utemeljenog sustava vrijednosti usađenog u djetinjstvu, moderni rasisti svoj odnos prema nekoj rasnoj grupi podupiru empirijskim dokazima. Primjerice, dokaz da je među Afroamerikancima veća stopa zatvorenika ili nezaposlenih je opravdanje za negativne emocije ili diskriminaciju neke rasne grupe. Ovakvi odnosi se mogu preslikati i na institucije, pa govorimo o institucionalnom rasizmu.
Institucionalni rasizam se odnosi na postojeće zakone, običaje i prakse koje odražavaju i dovode do rasnih nejednakosti u društvu. U ovom slučaju su namjere pojedinaca sporedne, ako su prakse u institucijama takve da neku rasnu manjinu stavljaju u podređeni položaj. Promjenom praksi i politika unutar institucije mogu se povećati jednakost i ravnopravnost pripadnika rasnih manjina.
Institut za raznolikosti i etičnost u sportu (The Institute for Diversity and Ethics in Sport, TIDES), prati promjene u rasnoj strukturi različitih liga u američkom sportu, poput NBA lige, NFL lige i drugih. Prema njihovom izvještaju za 2018. godinu, NBA liga je u usporedbi s 2017. godinom pokazala napredak u zapošljavanju pripadnika rasnih manjina. Također, taj porast je bio najveći u usporedbi s ostalim profesionalnim sportskim ligama u Sjedinjenim Američkim Državama. Ipak, kada se detaljnije pogleda rasna struktura s obzirom na pojedine pozicije u NBA ligi, uočava se zanimljiv trend.
U sezoni 2017./2018. 73.9% igrača su bili Afroamerikanci, 19.3% su bili bijelci. U uredima NBA lige, bilo je 63.8% bijelih zaposlenika, a 16.8% zaposlenih Afroamerikanaca. Vlasnici i/ili većinski vlasnici franšiza su u 91.4% slučajeva bili bijelci, a 2.9% slučajeva Afroamerikanci. Te sezone je bilo 70% bijelih trenera, a 20% trenera su bili Afroamerikanci. Sličan trend se može vidjeti i za pomoćne trenere – njih 54.3% su bili bijelci, a 40.5% Afroamerikanci. Predsjednici odnosno izvršni direktori franšiza su u 90.2% slučajeva bili bijelci, a 8.2% slučajeva Afroamerikanci. Među zamjenicima predsjednika je bilo 74.6% bijelaca i 15.6% Afroamerikanaca, a 80% bijelaca su bili generalni menadžeri, u usporedbi s 12% Afroamerikanaca. Menadžment ekipe je činilo 68.5% bijelaca i 15.8% Afroamerikanaca, dok je među profesionalnim osobljem bilo 60.5% bijelaca i 17.7% Afroamerikanaca.
Iz navedenih postotaka može se zaključiti da su moć i rasna pripadnost međusobno povezane. Kaepernickovo klečanje i prosvjedovanje na američkim ulicama potaknuto smrću Georga Floyda je usmjereno protiv nejednakosti koja se u NBA ligi odražava kao podzastupljenost rasnih manjina na pozicijama moći. Unatoč tome što je rasizam formalno zabranjen, on se suptilno provodi.
Iako je prosječna plaća NBA igrača u sezoni 2019./2020. bila oko 7.5 milijuna dolara, igrači i dalje nemaju moć koju imaju osobe na rukovodećim pozicijama u ligi. Odluku o nastavku lige, sastavljanju ekipa, akcijama koje će se igrati donose bijeli vlasnici klubova, generalni menadžeri ili treneri ekipa. Iako oni možda imaju manju plaću od igrača, imaju moć koju igrači nemaju, a to je donošenje strateških odluka.
Da bi osigurali taj resurs, pripadnici dominantne, bijele rasne grupe iskazuju netrpeljivost prema pripadnicima drugih grupa, što je pokazatelj rasističkog ponašanja. To može biti na razini individualnih odnosa između bijelaca i Afroamerikanaca, na razini odnosa između dvije rasne grupe, ili na institucionalnoj razini. U svakom od ova tri slučaja, ideja je u zadržavanju vrijednih resursa i ne prepuštanje istih drugima.
Unatoč tome što NBA liga iz godine u godinu pokazuje napredak u otvaranju prema rasnim manjinama, u čemu prednjači u odnosu prema ostalim sportskim ligama u SAD-u, važno je znati da su na pozicijama moći i dalje pripadnici dominantne, bijele rasne grupe. S tog aspekta, NBA liga odražava strukturu američkog društva. Prosvjedi na ulicama i borba za prava manjina su samo jedan od mnogobrojnih pokušaja uspostavljanja društvene ravnoteže. Iako je ona formalno uspostavljena u zakonima koji se donekle poštuju, očito je da dominantna grupa nastoji očuvati društveni poredak koji joj odgovara, dok manjina nastoji ispraviti nepravdu koja joj se događa.
Jones, J. M. (1997). Prejudice and racism. McGraw-Hill Humanities, Social Sciences & World Languages.
McConahay, J. B. (1986). Modern racism, ambivalence, and the modern racism scale. U: J. F. Dovidio & S. L. Gaertner (Ur.), Prejudice, discrimination, and racism (pp. 91-125). Orlando, FL: Academic Press
Sears, D. O., Katz, P. A., i Taylor, D. A. (1988). Eliminating racism: Profiles in controversy. Perspectives in social psychology. (Ur) P.A. Katz and D.A. Taylor. New York, NY: Plenum Press, 53-84.