"The New Generation of Thinking"

Za stručne i educirane profesionalce u sportskim organizacijama i događajima!

Korupcija u sportu: uloga medija i izazovi


Objavljeno:  08.12.2020.   
Podijelite:

by David Janečić

Ako ste kao i ja i imate interes prema temi korupcije u sportu i namještanju utakmica, te ste možda čak i pročitali knjigu Declana Hilla – The Fix (Namještaljka), mogli ste primijetiti jednu stvar. Obično to kažem ljudima, pa tako i Ivanu Vrankoviću kad smo pričali na tu temu, – „uvijek neki Balkanci u igri…“. Zapravo mislim na to da sam u knjizi primijetio da u velikom broju konkretnih slučajeva koji se spominju, često su na neki način uključeni ljudi (kao igrači, suci, treneri, manipulatori, kladioničari…) iz Hrvatske, Srbije, BiH, Grčke, Turske… Tu je nekako počelo moje dublje zanimanje za istraživanje te teme, pogotovo jer sam (kao i svi koji prate sport) slušao razne priče o korupciji, namještanju utakmica i sličnim radnjama. Interes za tu temu postao je završni rad tijekom studija sportskog menadžmenta na Loughborough University-ju, a nedavno je nadograđen i objavljen pod imenom: Challenges to the role of media in reporting sport corruption: Insights from reporters in Balkan countries

Naš rad je prvi u akademskom svijetu koji prikazuje ulogu medija kao trojaku. Mediji u korupciji u sportu trebaju prenositi informacije, istraživati slučajeve tu su istovremeno i korektiv jer samim postojanjem odbijaju ljude od koruptivnih radnji. Ali zapravo glavna i najzanimljivija tema je predstavljanje problema i izazova u obavljanju uloge medija. U prvom dijelu obradit ćemo dva problema, specifična za balkansku regiju.

1. Neovisnost medija – svi imamo interese i stavove, ali treba preživjeti

Apsolutno najveći izazov za izvještavanje o korupciji je upitna, odnosno nepostojana, neovisnost medija i to su gotovi svi sudionici ovog istraživanja naveli. Jedan predstavnik medija opisao je neovisnost medija kao „nestvarnu formulaciju riječi“, što i nije daleko od istine. Jednostavno današnji mediji ne mogu preživjeti bez oglašivača, a isti ti oglašivači često su upitnog porijekla i motiva. O tome najbolje govori iskustvo predstavnika medija iz Sjeverne Makedonije.

Medij za koji je taj novinar radio samo je prenio priču u obliku izjave jednog aktera utakmice o sumnji na potencijalnu korupciju. Ovako je bilo sročeno: „Mi smo uradili jednu priču u kojoj smo samo prenijeli stav gostujućeg trenera koji je izjavio da vjeruje da je utakmica namještena. Mi smo to maltene sve prenijeli i onda se dogodilo da poslije par sati dobijem poziv od veoma bitnog biznismena, koji je bio povezan s tim klubom i ja sam već nakon par dana imao inspekcije u firmi. Jer onda kad tebi uđe inspekcija, onda ti znaš da će biti neka kazna, manja ili veća sve ovisi o tome koliko će te taj moćnik htjeti naučiti lekciju.”

Ovakvi postupci samo su pokazatelj koliko su mediji ustvari nemoćni što se tiče izvještavanja o korupciji. Kako novinar opisuje „komercijalni kolač je smanjen“, te takav biznismen koji je u poziciji da može narediti inspekciju, najčešće plaća oglase nekim drugim medijima koji takve priče i izjave nikad neće prenijeti. To je jedini način na koji medij može preživjeti – da isključivo izvještava o događanjima na terenu, da „previše ne čačka“, jer je prag tolerancije takvih biznismena vrlo nizak. Inače, takva situacija izrazito je specifična za našu regiju, ali i za države sličnog stupnja ekonomskog razvoja i političkog stanja. Jedan predstavnik medija rekao je da s godinama iskustva „naučio granicu do koje može ići, da ga nitko ne dira jer je izgradio autocenzuru i kao autor postao slobodan.“

Također, sljedeći sudionik istraživanja rekao je kako je bio prisiljen napustiti medij za koji radi, jer je zbog „promjene vlasničke strukture izgubio slobodu istraživanja i zadirkivanja u teme kojima se bavio“. Naime, pokazalo se čestim u zadnjih nekoliko godina da vlasnička struktura koja je gotovo uvijek umrežena u širu sliku određene sportske-biznis sredine jednostavno diktira i određuje o čemu će se pisati i koliko duboko autori mogu zadirkivati u neku temu.

 Novinari koji imaju želju baviti se istraživački novinarstvom jednostavno postanu nepoželjni dolaskom novih vlasnika koji „imaju puno prijatelja i puno biznisa“ te jednostavne medije pretvaraju u najobičnije organizacije koje prenose vijesti iz svakodnevnice sporta. Slikovito je objasnio sudionik ovog istraživanja: „A biti neovisan, to je jako teško, to je samo pitanje vlasničke strukture koja to dopušta ili ne dopušta. Nažalost, mi živimo u društvu koje to ne dopušta, vjerojatno su neka demokratska društva u svijetu i Europi u tom smislu puno mirnija i puno će više dopustit nekom novinaru nego kod nas di je situacija takva kakva je, to je tako. To je jako nezgodno pitanje, teško… Ako te štiti tvoj gazda onda si miran, ako te gazda ne štiti onda si na ledu jebiga, onda si na vodi i možeš sutra odletit i nema te više, to je jako jako škakljivo.“

Zaključak je na kraju vrlo jednostavan, u našoj regiji mediji nisu neovisni, ne trpe istraživačko novinarstvo, vrlo je malo novinara koji imaju slobodu zadirkivati u osjetljive teme poput korupcije u sportu, a sustav u kojem se nalaze izrazito je isprepleten, malen i svi su na neki način povezani.

2. Nedostatak motiva – koga uopće briga i zašto bih baš ja?

Sudionici istraživanja, uz ogroman problem koji sam definirao kao neovisnost medija, vrlo često su kao izazov o izvještavanju o korupciji u sportu pričali o nedostatku motiva za bavljenje tim temama. Osim što vlasnička struktura medija vrlo često instruira novinare da se drže uobičajene sportske tematike, novinari nekad sami odlučuju ne zadirati duboko ili kako su mi neki sročili – „ne dirati medu“ ili „ne zadirati u malo veće osinje gnijezdo“. Mišljenje jako velikog broja predstavnika medija je da priče o korupciji ni nisu dovoljno privlačne za širu publiku. A kako u regiji ne postaje sportski novinari koji se bave istraživačkim novinarstvom, predstavnici medija imaju izbor – baviti se aktualnostima za koje su sigurni da će dobro proći ili ići u istraživanje neke potencijalno sumnjive priče u detalje. Neko mišljenje je da i kad se pojavi neki slučaj o kojem se mora pisati, publika vrlo brzo izgubi interes za tu temu. Lijepo je to sročio jedan sudionik: „Ako se slučajno dogodi nešto na našem prostoru, za možda čak puno puno benigniju stvar, onda je oko 10 dana samo o tome. A nekako mi se čini da je to postalo i nekakav princip da pišeš o tome 10 dana kako bi zanemario teme koje su nekako bitniji u razvoju toga. Piše se par dana oko te utakmice i brzo je gotovo, to je već passe.”

Sudionici iz Grčke bili su vrlo iskreni i u potpunosti objasnili zašto su oni izrazito pažljivi što se tiče izvještavanja i praćenja priča o korupciji: „Razumijem zašto je taj novinar napravio reportažu o toj namještenoj utakmici. Pretpostavljam da je imao dobru informaciju, vjerojatno ga je i živcirao hype oko utakmice i samog rezultata te koliko je pozornosti to dobilo. Ali ako se mene pita, to je glupo. Mi često sumnjamo, nekad i znamo da je utakmica namještena, ali nije vrijedno izgubiti posao zbog toga. Ili još gore, da ti spale auto kao njemu. Glupo je riskirati…“

Drugi novinar iz Grčke komentirao je taj problem ovako: „Nepisano pravilo glasi da prvo čekaš. Moraš vidjeti vrijedi li pisati o tome, jer u protivnom ćeš ispasti mučenik koji je o tome pisao i sad je bez posla. Ako je neki veliki slučaj, naravno onda pišeš. Moraš. Ali nakon nekoliko godina, naučiš da ne brzaš i ne pišeš o tome bez osiguranja da će ljudi to čitati.“

Dobio sam jedno mišljenje od sudionika ovog istraživanja, koje na vrlo frustrirajući način govori o općem stanju sportskog novinarstva u Hrvatskoj. „Kod nas su mediji ko politike zabavnih nekada, jebiga. Znaš ono, malo gole ženske, malo crna kronika, malo ono, pa ne može to tako. Zašto tako žive, zato što se ne mogu drukčije prodat. Ne mogu se drukčije prodat zato što to druge ne zanima i neće to nitko zaštititi.” Tijekom godina je novinarstvo postalo gomilanje izvještavanja, priča, najčešće bez dubine, bez profiliranja istraživačkog novinarstva i došlo je do toga publika više ni nema prevelik interes za pričama o korupciji u sportu, bar je to mišljenje nekih sudionika ovog istraživanja. Taj interes treba polako graditi, treba biti kritičan prema odlukama saveza, prema rukovođenju klubova, ali sistemski kritičan, a ne samo pisati vijesti u lošem tonu, jer to nema nikakav utjecaj.

—-

Nažalost, motiva je puno premalo, a izazova puno previše. U sljedećem tekstu proučit ćemo ostatak problema medija, a na dnu ću ostaviti par zanimljivih stvari za pročitati na ovu temu:

  • Hill D (2013) The Insider’s Guide to Match-Fixing in Football. Toronto: Anne Mcdermid
  • Manoli AE and Antonopoulos G (2015) ‘The only game in town?’ Football matchfixing in Greece. Trends in Organized Crime 18(3): 196–211.
  • Manoli AE, Antonopoulos G and Bairner A (2019) The inevitability of corruption in Greek football. Soccer and Society 20(2): 199–215.
  • Manoli AE, Janečić D. Challenges to the role of media in reporting sport corruption: Insights from reporters in Balkan countries. International Review for the Sociology of Sport. October 2020. doi:10.1177/1012690220967284

Knjiga Declana Hilla koja je uvjerljivo najzanimljivija obrada ove teme: The Fix: Soccer and Organized Crime

Partneri
Europska asocijacija za sportski menadžment

Hrvatska olimpijska akademija

Hrvatski olimpijski odbor

Sport Business Chain

UP Energy Beverages

Galaxy travel agency

Međimursko veleučilište u Čakovcu

Koestlin

Hrvatska udruga profesionalnih sportaša

Sophico

Visoka poslovna škola PAR

Visoka škola Aspira

Kineziološki fakultet u Zagrebu