"The New Generation of Thinking"

Za stručne i educirane profesionalce u sportskim organizacijama i događajima!

Vratimo osmijeh u sport


Objavljeno:  04.05.2019.   
Podijelite:

Donosimo sjajan tekst iz Olimpa autora Miroslava Hrženjaka. Klikom na link možete preuzeti cijeli časopis Hrvatskog olimpijskog odbora objavljenog u mjesecu ožujku 2019. (Olimp broj 70).

Svijet u kojem danas živimo i volimo mu nadjenuti prefiks „civilizirani“, s tehnološke strane može izgledati kao da objedinjuje sva znanstvena i druga dostignuća do kojih je čovjek kroz svoju povijest dolazio, izlažući se svim rizicima ozbiljnog, uređenog i konformističkog društva svog vremena, nerijetko riskirajući čak i vlastiti život. Neovisno o tome, je li riječ o komunikacijama, automobilima, ili tehnologijama koje su današnjim športašima omogućile postizanje nevjerojatnih rezultata – razne aluminijske legure i polimerni kompoziti u proizvodnji jedrilica, skija, bicikala, športskih automobila, ribolovnih štapova, umjetnih podloga, specijaliziranih softvera, itd. – postoji više razloga zbog kojih ne možemo sa sigurnošću konstatirati da je suvremena tehnologija današnje ljude učinila sretnima. S jedne strane, ubrzanim protokom informacija multipliciralo se čovjekovo znanje, dok se, s druge strane, razvojem nekih drugih tehnologija, omogućilo intenzivnije eksploatiranje prirodnih resursa. Zbog svega toga, unatoč raznim školama pozitivne psihologije, youtube life coachingu ili međunarodno certificiranim poslovnim školama gdje se uči kako ostaviti dojam sretne i karizmatične osobe, čini se da je današnji čovjek više ozbiljan nego sretan, a nerijetko, osudio bih se reći, istovremeno smrtno ozbiljan i vrlo nesretan.

Tema ozbiljnog čovjeka dobro je opisana u crnohumornoj drami, filmu braće Coen „Ozbiljan čovjek“, u kojoj se glavni lik, mirni i religiozni profesor fizike, unatoč tome što sve radi po pravilima, svakom pomaže, živi uredan i discipliniran život, odjednom mora suočiti sa čitavim nizom ozbiljnih problema u poslu, obitelji, a na kraju i s bolešću. Možda je baš taj lik svojevrsna metafora današnjeg vremena, današnjeg svijeta s uređenim pravilima, u kojem, prema nekim statistikama, od ukupnog broja hospitaliziranih pacijenata preko 30% otpada na one s psihičkim smetnjama, svijeta u kojemu policija u suradnji s medicinskim i drugim institucijama sve intenzivnije proučava uzroke fenomena „amok“ – stanja nekontroliranog bijesa, nezadovoljstva ili ogorčenja sa željom da se ozlijedi što veći broj ljudi oko sebe. Riječ je o onim vijestima koje počinju rečenicom: miran i susretljiv mladić iz susjedstva, iz ugledne obitelji tog je dana, na zaprepaštenje svih…

Ovu temu smatram zanimljivom za šport iz dva osnovna razloga. Kao prvo, u eri globalnog tržišta, razne organizacije koje su u športu prepoznale mogućnost velikog profita, osim što su zaslužne za podizanje letvice športskih rezultata, sve veću popularnost športa i nevjerojatan interes sponzora za ulaganje u šport, stvorile su toliko ozbiljne odnose u športu da desetinke ili stotinke sekunde čine razliku između športske zvijezde koja zarađuje milijune i puni naslovnice modnih časopisa, i nesretnika koji antidepresivima pokušava izliječiti nesrazmjer između želja i mogućnosti, potisnutih težnji i surove životne realnosti. Dok su oni prvi, kojih je, realno, vrlo malo, udarna vijest u svim svjetskim medijima, o drugima se govori u emisijama koje se emitiraju negdje između dva i pet sata u noći.

Drugi razlog, zbog kojih ovu temu smatram iznimno važnom za šport jest činjenica kako je u današnje vrijeme šport jedna od najvažnijih karika koja njeguje prirodu homo ludensa i njegovu biološku potrebu za igrom. Uz pomoć te igre čovjek postaje fleksibilan u mentalnom smislu, lakše prihvaća život sa svim ugodnim i neugodnim aspektima, lakše prevladava konfliktne situacije, kreativniji je i ima bolji smisao za humor. Upravo je smijeh, dakako, ne onaj odglumljeni, već iskreni i duboki koji izaziva pozitivnu emocionalnu zarazu čitavog okruženja, jedan od dobrih pokazatelja čovjekovog mentalnog zdravlja, dok je stalna namrgođenost i utilitarna ozbiljnost pokazatelj da takva osoba ima toliko jako izraženu potrebu za kontrolom svojih, a nerijetko i tuđih emocija, da si ne može dopustiti tako neozbiljni čin kao što je smijanje, čak i u krajnje neformalnim i opuštenim situacijama. Što znači kontrolirajući, a što autonomni stil trenerskog vođenja športskog treninga osjećaju športaši kod kojih treneri potiču autentičnost, odnosno športaši od kojih treneri zahtijevaju da se bespogovorno pokoravaju njihovoj volji, principima života i treninga. Treneri s kontrolirajućim stilom vođenja treninga savršeno se uklapaju u jednu suvremenu, rekao bih makijavelističku sliku športa gdje cilj opravdava sredstvo, gdje su stotinke sekunde važnije od zdravlja, forma bitnija od sadržaja, prevedeno u jezik svakodnevnice – gdje je uspjeh u životu važniji od života. Za razliku od jednog drugačijeg poimanja svijeta gdje je savršenije od savršenstva jedino priznavanje vlastite nesavršenosti i gdje je putovanje prema sreći važnije od same sreće, ljudi kod kojih je potreba za kontrolom i upravljanjem srasla sa svrhom postojanja – takozvani ozbiljni ljudi – na svaku stresnu situaciju iz života reagiraju s manjom ili većom agresijom, prema izvoru stresa, a najčešće i prema sami sebi. Dakako, s osjećajem vlastite ispravnosti, uspješnosti, moralnosti, itd. lakše će se poistovjetiti uspješni, talentirani, društveno eksponirani ljudi, dakle svi oni koji ostavljaju sliku savršenih osoba sve do trenutka kad se životni scenarij počinje razlikovati od njihovog scenarija.

Razdražljivost, iznenadna promjena raspoloženja, potreba da se pravnim i svim drugim mehanizmima uništi svaki glas koji se ne uklapa u jednu takvu sliku svijeta, vrlo su dobro poznate pojave u športskoj administraciji. U Hrvatskoj djeluje nekoliko tisuća športskih udruga, od kojih svaka ima barem pet članova upravnih, nadzornih, etičkih i drugih odbora, gdje djeluju ljudi kojima je šport neka vrsta poligona za obračun sa svim onim što oni smatraju lošim. Razne struje, neprincipijelne koalicije, izvanredne sjednice, sastanci i skupštine klubova i saveza, medijska prozivanja i uključivanje pravnih i drugih institucija u svrhu istjerivanja pravde, takvim akterima omogućuje jednu vrstu psihoterapije, tako da je uloga športske administracije u prevenciji – ovoga puta psihičkih bolesti – još jedan od dokaza kako je ulaganje u šport jedan od najisplativijih ulaganja u zdravlje jedne nacije. Jer, dok potrebu za dokazivanje neke svoje pravde današnji čovjek – zbog kamera ili zaštitara – ne može demonstrirati na nekom šalteru u banci, istu tu potrebu može zadovoljiti za vrijeme višesatnih sjednica raznih odbora ili kroz prijetnju nekom športskom činovniku. Osim povremene edukacije iz područja športske i kliničke psihologije, za športske administrativce, ali i trenere koji moraju večernje sate provoditi s takvim utjerivačima vlastite pravde, važno je da nemaju predrasude prema ljudima koji su osnovno uporište i svrhu života pronašli u osjećaju vlastite ispravnosti.

Da brže, više i jače nije uvijek kvalitetnije i zdravije, najbolje su svjedočili treneri zagrebačkih klubova koji su na nedavno održanoj edukaciji na temu izrade godišnjih planova rada, organiziranoj od Kineziološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Sportskog saveza Grada Zagreba ukazali na problem prerane specijalizacije u športu, problem pretjeranog opterećivanja djece teškim i dugotrajnim treninzima, zbog kojih djeca odlaze iz športa, odustaju na pragu seniorske karijere. Kao da je cjelokupni sustav športa postao nekako preozbiljan, počeo podsjećati na onu vrstu takozvanih ozbiljnih ljudi koji su najveći dio svog života potrošili u grčevitom nastojanju da završe visoke škole, da budu savršeni u poslu, obitelji, športu, a nekako su na tom putu neprimjetno izgubili smisao za humor. Ljudi koji vlastitu djecu od malena odgajaju kako je igra i smijeh nepotrebno gubljenje vremena, koje treba kažnjavati dok je vrijeme.

Ideologija, a prvenstveno psihološka tendencija klanjanja savršenstvu i preziranju prosječnosti ili hendikepiranosti poznatija je kao jedna, ne tako davna, tendencija koja je na jedan tužan način obilježila dvadeseto stoljeće. Međutim, dok globalni svijet i tržište nameće norme koje mogu ispuniti samo najsposobniji pojedinci, čini se da današnja djeca intuitivno osjećaju kako su igra i osmijeh tajna supstanca komunikacije sa svijetom oko sebe, univerzalni jezik koji razumiju budući športski šampioni, ali i djeca prosječnih ili ispodprosječnih motoričkih, intelektualnih sposobnosti, skromnijeg socijalnog statusa i tome slično. Možda nam baš ta djeca koja odlaze iz športa žele poručiti kako nešto ne radimo kako treba, ne samo u pogledu športa, već i u pogledu razmišljanja i filozofije života. U ovom trenutku, zaključio bih tekst s jednim od poželjnijih scenarija, a to je scenarij povratka djece u šport, povratka iskrenog i zaraznog dječjeg osmijeha na treninge i natjecanja, njihovih emocija zadovoljstva koje proizlaze, ne samo zbog toga što smo im, kao odrasli, omogućili igru, kreativnost, spoznaju života na najljepši mogući način ili mogućnost ostvarivanja duge i uspješne športske karijere, već zbog zahvalnosti što im dajemo mogućnost da isprave naše greške, stvore nove društvene tendencije koje će se temeljiti na ravnomjernom razvoju forme i sadržaja, za razliku od nekih postojećih, zbog kojih najbolje osmišljeni planovi nerijetko završavaju neuspjehom.

Miroslav Hrženjak (Olimp br. 70)

Partneri
Europska asocijacija za sportski menadžment

Hrvatska olimpijska akademija

Hrvatski olimpijski odbor

Sport Business Chain

UP Energy Beverages

Galaxy travel agency

Međimursko veleučilište u Čakovcu

Koestlin

Hrvatska udruga profesionalnih sportaša

Sophico

Visoka poslovna škola PAR

Visoka škola Aspira

Kineziološki fakultet u Zagrebu